Moja žena je kao podvojena ličnost za volanom. Ako sam ja u kolima, ćutim, sedim i trpim, ona k'o oduzeta. Sva oštećenja na kolima (istina sitna) su nastala u takvoj kombinaciji. Ako vozi bez mene stiže bilo kuda bez problema, ne smetaju joj ni naše dve devojčice vrištalice unutra.
A kad ja vozim, ona spava. Priznala mi da ima tremu kad sam ja u kolima a ona vozi. Zato sad popakujem nju i decu u kola, sednem na motor, pa ih lepo sačekam tamo gde smo krenuli.
Ima toliko istine u ovome, ja uvek imam tremu kada neko sedi sa mnom u kolima a nije ni ex muž mogao da me iznervira toliko koliko moja rodjena majka (koja je extra vozač).
Toliko sam puta bila u situaciji da je IZBACIM iz kola jer ne mogu da trpim i slušam dobacivanja tipa ''pazi rastojanje'', ''pusti ga on ima jači auto'', ''vidi biciklista možda je pijan krivuda, pazi''. Ej, pa ko bi to mogao da izdrži...
radije ću ići peške ili sama da se vozim...
